Marjan je brdo, poluotok i park šuma smješten na zapadnom dijelu splitskog poluotoka, a i sam čini jedan manji poluotok. Podno brda Marjan, istočno, nalazi se grad Split. Samo brdo je visoko 178 metara, a najviši vrh mu se zove Telegrin. Ime Telegrin je dobio po tome što je na njemu u Napoleonovo doba bila stara brzojavna postaja.


POVIJEST:
Područje Marjana je povezano sa Splitom i nikako se ne može odvojeno promatrati. Prvi i najstariji tragovi ljudskog života nađeni su na brežuljku Bambina glavica, na južnoj padini brda i datiraju još u prapovijest. Rimljani su ostavili znatne tragove o Marjanu, kao što su imena Marulianus, Marnanus i Mons Kyrielson. Rimska prisutnost na Marjanu datira i prije gradnje Dioklecijanove palače, kada je na rtu Marjana bio hram Dijane, božice lova. U to doba postojao je i put od naselja Spalatum do hrama, što svjedoči o značaju Marjana. Marjan je u tada bio šumovit, a pretpostavlja se da je bio obrastao bjelogoricom, točnije hrastovom šumom.

Zapisi iz srednjeg vijeka također spominju Marjan, poglavito u statutu grada Splita gdje se zabranjuje sječa drva na Marjanu.

Od starog vijeka na njemu su nalazile brojne pustinjačke nastambe na mjestu kojih su kasnije izgrađene crkvice - najpoznatija je Sv. Jere. Nekad kamena golet koja je služila kao pašnjak, koncem 19. i početkom 20. stoljeća je pošumljen, mahom borovom šumom.


OSTALO:

Njemu je posvećena i hrvatska domoljubna pjesma "Marjane, Marjane".

Od zanimljivijih objekata, na njemu se nalaze i splitski zoološki vrt i botanički vrt.

Podno Marjana su i plaže i uvale, omiljena kupališta brojnim Splićanima: Ježinac ("kod aša kupâ"), Zvončac, "na Obojenu", "Kašjuni", "na puntu od Marjana", Bene...


Izvorni naziv je Merjan, još danas očuvan kod starijih Splićana, od još starijeg Mrjan. Njemu je odgovarao oblik Mrljan, korišten kod Kačića, a i u bližem zaleđu. Današnji naziv je, zapravo, u 19. stoljeću pogrešno poknjiževnjen izvorni oblik.